Bez ljubavi i potpore i djeca se ubijaju
Samoubojstvo je posljedica tjeskobe i tuge. Kako u odraslih, tako i u djece. U manjem broju slučajeva, to su iskreno nesretna djeca, koja potiskuju svoje osjećaje. Djetetova okolina na žalost, često ne primjećuje njegovu usamljenost, nesigurnost, osjećaj odbačenosti, tugu. Većina te djece, zapravo ne želi umrijeti, već jednostavno skrenuti pažnju na svoje probleme. Dijete, potencijalni samoubojica, šalje znakove upozorenja da ima problem, ali neprepoznavanje ili negacija problema od strane njegovih najbližih, zamagljuje znakove koji na to upućuju. Nedavna samoubojstva djece uzdrmala su cijelu Hrvatsku. Kad se dogodi tragedija, često si postavljamo pitanje: Da li smo mogli nešto učiniti? Da li smo to mogli, na neki način spriječiti? No, ta pitanja stižu obično prekasno, za one kojih više nema. Uvijek se da činiti više od onoga, što činimo. S vremenskim odmakom od tih tragičnih događaja mogu samo potvrditi, da se od tada u društvu ništa bitno promijenilo nije. Tragedija je ostala na razini obitelji. Svjedoci smo, manje-više pasivnog promatranja društva na stanje mentalnog zdravlja, kako djece tako i mladih ljudi. Samoubojstvo se ne događa bez razloga. Ono je rezultat neadekvatnog djelovanja obitelji, škole i društva. Ne smijemo smetnuti s uma da je traumatično iskustvo Domovinskog rata povećalo dozu agresije u društvu, pa tako i u obitelji. O tome govori i podatak da je u Hrvatskoj 20-30 posto djece izloženo težim oblicima fizičkog, seksualnog ili emocionalnog zlostavljanja. U takovim okolnostima i dijete postaje puno agresivnije prema drugima ili postaje depresivno i autoagresivno. Jedan od problema u društvu, koji svakako utječe na razvoj djetetove osobnosti, je poremećena ljestvica moralnih vrijednosti. Po njoj, u životu je uspješan samo onaj koji ima mnogo novaca, bez obzira na način kojim ga je stekao. Nedovoljno se cijeni znanje, sposobnost, pomaganje prijateljima, odricanje za boljitak sviju. Na cijeni je prodornost, snalažljivost, umiješnost u okretanju novca. Posebno se cijene ljudi, koji su od ničeg, kao kakvi alkemičari, stvorili bogatstvo. Danas nije najbitnije ZNATI. Na pravoj cijeni je samo IMATI. Drugi od mogućih razloga je i taj što se pred djecu stavljaju, za njih više puta, previsoki ciljevi. Škola sve više preuzima samo edukativnu, a sve manje ima odgojnu ulogu. Imperativ je odličan uspjeh, a ne formiranje zdravog, poštenog, vrijednog, suosjećajnog člana društva. Moramo znati da su djeca šarena, za neke vještine, u većoj ili manjoj mjeri sposobna. Škola bi trebala dijete usmjeravati, skretati pažnju roditeljima za što je njihovo dijete sposobno, a za što nije. Pomagati u razvijanju onih osobina koje dijete posjeduje, s druge strane sprječavati nastanak nepoželjnih. Svaka škola bi trebala imati psihologa, koji bi u svakom razredu, jednom mjesečno održao predavanje o snalaženju u životnim prilikama i neprilikama, kako za djecu, tako i za nastavnike i roditelje, da bi svi zajedno sudjelovali u formiranju djetetove osobnosti, a ujedno i utjecali na stvaranje istinskih vrijednosti u društvu. Biti tinejđer, nije ni malo lako. To je razdoblje života, kada se vrlo često pomišlja na samoubojstvo. Zamišlja se vlastiti sprovod, žalost i suze onih koji su uzrok crnih misli. Vrijeme je to ulaska u svijet dvojbe, što je najteža životna zadaća. Prelazak iz djetinjstva u novi svijet, svijet odraslih. Svi se tome vesele, ali ga se istodobno i plaše. Tjeskoba je posljedica neznanja u načinu snalaženja, u tom svijetu natjecanja, okrutnosti i laži. Vrijeme je to kad se počinje tražiti smisao života. Na mnoga pitanja nema odgovora i tada je jedini bijeg, povratak u djetinjstvo u obliku duševnog poremećaja ili samoubojstvo. Mora se prihvatiti gorka istina, da su neki pokušaji rastanka sa životom prikriveni i okolina ih ne prepoznaje, kao poziv u pomoć. Mnoge su nesreće mladih, zapravo, pokušaji samoubojstva. No, mi smo u tome skloni vidjeti delikventno ponašanje i kao takvo osuditi, i time zatvoriti izlaz iz krize. Društvo uvijek može i mora, činiti više, nego što čini. Zakon o zdravstvenoj zaštiti, predviđa zaštitu mentalnog zdravlja, a osnovan je samo jedan Centar za zaštitu mentalnog zdravlja u Zagrebu. Po meni bi takav centar trebalo osnovati u svakom županijskom središtu. Hrvatska ima danas nedovoljno dječjih psihijatara i samo jednu specijalnu bolnicu za dječju psihijatriju. Medijima se sugerira, manje senzacionalizma, kod objavljivanja vijesti o samoubojstvima djece, zbog izbjegavanja Wertherovog efekta, koji kod labilnog, samoubojstvu sklonog djeteta može izazvati želju, da to i samo učini. Ali o problemu kao takvom, svakako treba pisati, na taj način roditeljima i društvu ukazivati, da on postoji, da na njega treba djelovati. Obaveza je svakog sustava, bez obzira na ekonomsku moć ili stupanj društvenog razvoja, za djecu izdvajati najviše moguće. No, nije sve u novcu. Danas je mnogo veći problem nedostatak volje i vremena. Društvu nedostaje volje, roditeljima nedostaje vremena. Zavaravamo se, da smo napravili bitan iskorak, zabranivši fizičko kažnjavanje djece. Djeca se uglavnom ubijaju zbog nesnalaženja u svojoj sredini, odbacivanja od strane obitelji ili prijatelja, preburnih emocionalnih reakcija, odsutnosti potpore odraslih kad im je najpotrebnije. Najvažnije od svega je : BITI TU, KAD SMO DJETETU POTREBNI ! Završila bih citirajući prim.dr. Zdenku Gruden spec.psihijatrije: „Volimo li svoje dijete, budimo toliko hrabri i prepoznajmo samoubojstveni poriv u njemu. Odbacimo lijenost i pokrenimo se. Promijenimo svoje ponašanje, potražimo pomoć stručnjaka. Naše dijete zvoni na uzbunu zanemarujući svoj izgled, povlačeći se iz društva svojih vršnjaka ili imitirajući delikventno ponašanje. Riječ je o skrivenom i simboličkom samoubojstvu. Pokažimo mu ljepote života. Upoznajmo ga i sa zadovoljstvima, pravima, a ne samo obvezama.“
Napisala: Mirjana Kolarek Karakaš dr.med. spec.pedijatar